Napisala Gordana Gržetić
DONDOLANJE GROBNIŠĆINOM
U podnožju planinskog masiva na spoju gorja s morem prostire se Grobnišćina, kraj u kojem je nekada glavna grana privrede bila stočarstvo. Među radišnim težacima i stočarima postojali su razni običaji, od kojih su mnogi, nažalost, do danas zaboravljeni i napušteni. Naime, danak civilizacije i nazovimo napretka neminovno nosi sa sobom i promjenu načina života. Tako danas na Grobnišćini nema puno stočara, veliki dio stanovništva orijentiran je na stjecanje zarade uglavnom u gradu Rijeci, a dio njih okrenuo se privatnom poduzetništvu. No, Grobničani su uvijek imali duha i volje za volonterskim radom, pa stoga i ne čudi veliki broj udruga na području općine Čavle. Iz jedne takve udruge nazvane »Čavjanske maškare«, koje su bile zapažene u velikim projektima poput Riječkog karnevala s maskama Winetu, Tatari, Grobnička republika i Karolina riječka, »izrasli« su 1999. godine kao sekcija Grobnički dondolaši, koji su svojim ponovnim pojavljivanjem u javnosti oteli zaboravu jedan od prastarih običaja u ovom kraju – dondolanje. Dondolaši su bili ljudi koje su vlastelini iznajmljivali za čuvanje stoke, a oni su zvonjavom plašili zvijeri koje su se spuštale iz okolnih šuma.
U vrijeme feudalizma dondolaši su zvonjavom i određenim životinjskim obilježjima na glavama, takozvanim krabuljama, iz šuma tjerali medvjede i vukove, kao i ostale šumske zvijeri, kako bi vlasnik šume u nju mogao pustiti svoja stada. Za
Napisao Duško Žeželić
Počnimo od zvonca
Zvonac – dondolo je naprava – instrument za zvonit.
Zvonac zvoni, din-don…
toj signal za uho, sluh.
On čoviku daje informaciju – dobru i lošu.
Dobra informacijaj – zvonac oglašava početak dana, polna,
Zdrave Marije…..govori o točnon vrimenu, najavljuje vjenčanja, slavi pobjedu….
Loša informacijaj – loša sama po sebi…
Zvonac izaziva strah od poznatoga i nepoznatoga.
On izaziva strah i pu neprijatelja ki ga čuje, nasliša i nagađa ča se događa.
Još akoj tu puno zvoncih na kupu i zija se jako…možjeni polude od straha, telo se trese, noge ne delaju, ruke su slabe….
Eto, tu smo….
Otuda gre povjest dondolanja – zvonjenja.
Zvono kao ratnički element - javlja se zvrimenih prodora Indoevropskih i Evroazijskih plemen na Evropsko tlo. Arapska plemena, a kasnije i Tatari, straše neprijatelja velun zvonjavun i zijanjen i to je presudni psihološki faktor va borbi.
Va kasnijoj fazi – va vrime štovanja mračnih sila - pojedinci se dokazuju i nadmeću svojun snagun, zvonjavun i bušenjen kože raznin metalnin predmeton i trnjen,…često znaju va ton činu delat i grozote, oni su strah i trepet za okolinu. Ta ritual se kasnije upotrebljava va istjerivanju negativnoga, te prizivanju pozitivnoga…
to bi reć napr. ispraćaj grde zime i najava proljeća – početka novoga živjenja, bujanja prirode. Posljedica togaj i
Napisao Aljoša Žeželić
POVJEST DONDOLANJA
Naši judi su se znali organizirat i poć z blagon va goru, da bi bar nič očuvali od zla ko j zadesilo Grobnišćinu. Živeli su z blagon va šumi i čuvali ga od sih nedać, a to nisu bili samo vanjski barbari, bile su to i dive životinje, kod ča su vuki, medvidi, risi, kih je va ono doba bila puna šuma. To j bila vela borba za preživjavanji kako blaga tako i judih. Va toj su se borbi judi obučevali tako da ča strašnije zgjedaju. Kod klobuk su stavjali kakovu glavu od blaga (brava ili krave) a to se sad zove KRABUJA, črnili su se po obrazu z popelon, v ruki su nosili kakov kolac, koren, sikiru, staru košćinu, palentar, škrebetalnicu. To se danas zove ŽUNTA, magari to na nikih dijalektih znači mišić, a pu nas se pak zna reć pu mesara “daj mi malo za juhu i za žuntu jednu kost”, to bi bilo kod jedan dodatak ili nič priko mire. Na hrbat su stavjali ono ča su imeli, a to j koža od ovce a na sebe bi obiševali se čaj rušilo, kod ča su lonci, metalne late, dondole.
Pobigli su barbari i šumsko blago
Tako obučeni i parićani hodili su po cele noći, kad se je najdaje čulo, tako da je šumsko divo blago pobiglo čin daje od toga, a da ne govorimo da se j i tin stranin barbaron ledila krv va žilah od straha. Po danu njin ni na kraj pameti ni bilo poć va goru ukrast ku ovcu.
Napisao Nikola Vrančić (Kolja)
TRADICIJA
Grobnik je od početka naseljavanja ovog područja bio stočarski kraj. Ovčarstvo i govedarstvo, te poljoprivreda i šumarstvo omogućili su našim precima da se ovdje nastane i opstanu kroz stoljeća. Konfiguracija terena, te relativno blaga klima naročito su pogodovali razvoju ovčarstva. Priroda je ovdje ponudila nizinske i planinske pašnjake, tako da su naši "stari", svoje "blago" u rano proljeće tjerali u planinu na ispašu. Stoka je ostajala u planini do kasne jeseni. Kako bi je osigurali od divljih zvijeri, koje su se tokom zime spuštale i do naselja, imućniji su vlasnici stada unajmljivali nadničare, da obilaze pašnjake i stvarajući buku tjeraju grabežlivce duboko u šumu. Po pričanju najstarijih mještana doznali smo da su se pritom koristili zvonima, čegrtaljkama, te ostalim priručnim sredstvima. Ogrtali su se ovčjim krznom, na glavi su nosili ''Krabuju'' ( kosti glave bika ili brava), a lice su crnili čađom.
Iako su i svojim izgledom djelovali zastrašujuće, ipak je za obavljanje njihovog posla presudan bio zvuk zvona ( Dondola ). Tako da su ih zvali Dondolaši.
Kako su najviše posla imali u rano proljeće, a to je i vrijeme maškara i karnevala, nerijetko su tako maskirani obilazili i svoja sela.
Razvojem i industrijalizacijom ovčarstvo polako stagnira i gubi na značaju, ali običaj ''dondolanja'' za vrijeme maškara ostaje.
LEGENDA
1242 g. Prilikom prodora Tatara predvođenih Bučuk Batukanom unukom slavnoga Džingis kana, na Grobničkom polju odigrala se bitka presudna za opstanak hrvata na ovim prostorima.
Legenda govori da su u presudnim trenucima tog krvavog obračuna, vojsci hrvatskih vitezova u pomoć priskočili hrabri seljaci. Noseći na glavi strašne maske, a na leđima velika zvona utjerali su strah u kosti mrskim osvajačima i tako pridonijeli velikoj i važnoj pobjedi.
KOREOGRAFIJA
U svom mimohodu Dondolaši idu u paru, jer i u životu moraš imati prijatelja
na kojeg se možeš oslonit. U povorci slijede zastavu koju u pravilu nosi jedan od najstarijih članova udruge. Na red i formaciju pazi Meštar. Po potrebi može imati jednog ili više pomoćnika. Dondolaši ih u povorci na trasi bezpogovorno slušaju, i izvršavaju njihove zapovjedi.
Prilikom svakog zaustavljanja Dondolaši formiraju krug i to krećući se u smjeru obrnutom od kazaljke na satu, simbolizirajući povratak u neka davna vremena, povratak svojim korjenima. Krug ili kolo koje formiraju prirodna je obrambena formacija na otvorenom prostoru. U sredini kola vijori se barjak ili zastava koja simbolizira izvorne vrijednosti hrvatskog naroda, obitelj, dom i domovinu. Ujednačenim dondolanjem ( zvonjenjem ) u kolu iskazuju težnju ka skladnom i sigurnom životu, a podignutim rukama pokazuju odlučnost da brane povjerene
im vrijednosti.
Nakon kulminacije u formi kola, ono se otvara, skidaju se maske da bi se vidjela ozarena lica Dondolaša i da bi se nesmetano okrijepili i nazdravili svojim domaćinima.
Nakon toga Dondolaši zauzimaju početnu formaciju i nastavljaju svoj put ka sledećoj postaji.